Insan je poput cvijeta...
Jutros žurim tako, tražim onu dugu ešarpu koja mi je jako draga. Nema je nigdje... Pogledah u drugoj sobi i gle nađoh je, a tamo ispod nje nađoh fotografiju... Malo drago biće se smije s nje... Mali obraščići, nosić, okice... To nevino malo biće mi izgleda kao mali cvijet koji se polahko razvija ... Da, insan je poput cvijet... Prvo je mali pupoljak, pa onda taj pupoljak polahko pokušava da se razlista... Potom se pojave prve naznake latica... Njihova nježna boja oplemeni onu zelenu boju pupoljka. I tako iz dana u dan, latice se više razlistvaju, boja postaje nježnija i nježnija. Stabljika cvijeta ojačava i postaje jača svaki dan... A potom vjetar života puhne nekad jače nekad slabije, stabljika i nježne latice mu odolijevaju jer su pravom ljubavlju odgajane. A tako i insan i to malo, sičušno biće sa slike... Još jučer nije umjelo ništa a danas se smiješi poput najljepšeg cvijeta ... Sutra će njegova stabljika biti jača, latice još mirisnije...
Svemogućeg molim da mu vjetrovi života budu blagi, mirisni i neka u njegov život nikada ne donesu velike oluje...
